Evo, odlučih napisat nešto i ovdje. Istina, stvarno sam već i zaboravila da imam blog, ako sam već na netu, to je msn il fejs i neki forumiči i ostali šitovi. Ovisnost, jel.
Od zadnji put kad sam pisala ovdje, na novu godinu ako se ne varam, promjenilo se užasno puno stvari u mom životu. Od onih ogromnih, bitnih, do sasvim nevažnih sitnica.
Promjenila sam se, osjetim to i ja, kao i drugi. Promjenilo se i dosta ljudi u mom okruženju. Kao da se najednom sve promjenilo. Osjećam se kao u onim tinejđerskim knjigama kada djete jednostavno osjeti da odrasta. Ne, ne želim reći da sam dosada živjela u mašti i ružičastom balonu. Uvijek sam mislila da sam više realna nego sanjar, al sada se bojim da sam još realnija. Ako mogu biti više.
x


Uvijek se sve vrti oko ljudi. Uvijek moje raspoloženje ovisi o ljudima oko mene, oni koji su tu, ili koji nedostaju, kao jedan dio slagalice. Ako fali makar i jedan dio, nije savršeno.
U neke osobe sam se stvarno iznenadila, neugodno ili ugodno.
Ispadaš bezobrazan ako si iskren, i ako sve ljudima kažeš u lice, a dobra si osoba ako misliš to isto ali im pričaš iza leđa. Nikada mi nije bila jasna ta bolesna ljudska logika.
Netko me je pitao, otkad je to tebi, Ana, stalo do toga što drugi misle? I ne znam odgovor, mislim da nikoga baš ne boli briga za to.
Obučeš se kako želiš, jer želiš da ljudi imaju nekakav dojam o tebi, šminkaš se kako želiš zbog istoga. Iznosiš svoja stajališta, ne isključivo zbog sebe. Jednostavno, sve se vrti u krug.
x

Sretna vam Nova.
..
Baš mi je krasno i počela.


Edit. 01.1.09. - navečer

Nemam nešto pametno za radit, tj imam. Toga uvijek ima samo što sam ja lijena za to, onda odlučih tu napisat nešto što me trenutno muči.
Ti uvijek inače napišeš negdje na netu i svi ljudi po fejsu i blogu i tak to, koji nas znaju, zajednički poznanici i prijatelji, uletavaju mi na msnu, čak i na onom bjednom chatu na fejsu da me pitaju što je bilo.
Ne znam zašto, zašto nas svi uvijek gledaju zavidno?
Zašto nas i pokušavaju razdvojit( ili samo mi to tako doživljavamo)?
Zašto nas gledaju s divljenjem, i čude se kolko se svađamo, i volimo, i povrijeđujemo, i razumijemo... a i dalje ostajemo Mi.
Teja i Ana, onak... ko dvie sestre blizanke, iako nismo ni malo slične. Uvijek Ti i ja. Mi.

Neka muzika prestane,
neka se svjetla ugase,
postat ćemo što jesmo.
Sretni sami sa sobom?
Nemoguće?
U suzama?
Od samoće, briga, problema?
Samo na trenutak, samo svoj.
I osjećaji.


*
Ne razumijem.
Nikako ne razumijem.
Počeli su praznici, ovaj tjedan sam samo jebeno preživljavala do petka, samo da mogu biti slobodna na ta tri tjedna.
I onda? Zaš se ovak osjećam?
Jebemu da, par stvari je krivo za to, i par ljudi je.
Ali očito sam si i sama kriva.

----

Ma ovo nema smisla.
Napisat ću nešto stvaarno kad budem imala volje. Skoro. Valjda.

[fališ i ti meni, miško, mnogo]
...

<3

*
Možda sam iscrpljena?
Možda nisam.
Možda me živcira što mi neke misli uništavaju ono što volim..ne baš najviše ali blizu je.. spavanje.
Mrzim snove, mrzim more.
I ne shvaćam ljude koji govore da nisu dugo sanjali, da žele sanjati.
Ja se grozim toga, jednostavno mi je dosta svake noći se buditi znojna, izgubljena, u suzama ili da se sva tresem.
Ne kužim, pokušavam skužit od kuda to dolazi, zašto ja svaku jebenu noć moram sanjati gluposti, zašto se strahovi vraćaju kroz snove.
Bježanje, osobe kojih više nema, tuga, događaje koji su sse dogodili ili tek hoće. Uvijek isto.
A gdje su oni lijepi snovi? Gdje je ono ugodno trčanje po livadama, smijeh ili nešto slično o čem svi pričaju? izgleda da o tome mogu sanjati samo budna.
Čudna sam. Hahaha. Da, sama sebi. Zbog toga.
*
Obožavam ljude s toplim rukama.
Obožavam kad mogu svoje uvijek hladne, odvratno ledene ruke staviti u njhove i grijat se.
LoL.
^^
*
Možda mi nije krivo što nemaš vremena nazvat me. Možda mi nije krivo ni što ni ja neću bit opet majmun u priči i nazivat te kao i dosad. Neću.
Ne želim te pustit kao mnoge osobe dosada. Ali neću se ni jedina trudit.
Ne želim si dopustit da mi postaneš navika.
Ne želim.
Uvijek je cijela ta priča imala svoju čar.
Ti dopuštaš da čari nestaje.
Ili samo trebam reći: Ana umišljaš.
Ne mogu uvijek umišljati.
*
Koja ljubav, koje prijateljstvo, koja simpatija. A vidjesmo se jednom, dva puta?
haha
Ljudi postaju sve smiješniji i smiješniji.
A njihov pojam ljubavi postaje sve banalniji, možda zato želim da mi prestanu govorit da me vole. Ha! xD
*
Testovi, ispitivanja... uf..
Još tri tjedna.
Ajde ajde. još samo malo.
I samo da uspijem bez kulje iz kemije.
Šta se to meni događa? Ja nisam takva, ja to mogu naučit.
Ali.... Ljenčina. Kronična.
To je bolest. Stvarno, bilo bi dobro da mogu doć u školu ispričnicom... "Gospođica Ana ********* pati od kronične lijenosti te zbog toga nije mogla ispunjavati svoje obaveze..."
Eh da. Not gonna happen.
Nostalgija.
I baš me hvata ono neko božićno raspoloženje, mislim ono, lampice i ta sranja. Ovisi o danu. Nekad me živcira.
Idem učit. Umjesto da cmizdrim.



:*

Blog je smeće.
Pokazuje nam kakvi su ljudi.
A to ne volimo.
Zar ne?

Edit:
Napisat ću novi post. Sada. Skoro.
Ali ovo je glupo. xD

! Ocjene su mi katastrofa bez obzira koliko učila i trudila se.

! Bus mi ode pred nosom baš onda kada to ne trebam.

! Imam veliku zakasninu u knjižnici jer sam totalno zaboravila vratit knjige.

! Činim prebanalne usluge drugima pa ja najebem.


! Crkle su mi slušalice od mp4-a. Dugo su i trajale, nadasve dugo. -.-


! Fotić je već trebao biti u mojim rukama, ali nije. Naručen je.


I baš me boli briga što netko drugi misli.
Meni su i sitnice dovoljne da mi promjene raspoloženje.
I sad su. I sad sam ljuta ko malo dijete koje nije dobilo lizalicu. I sad sam razočarana kao slikar koji slikom nije uspio izraziti što je želio.
Ali, valjda već po stoti put odlučujem da me sada ništa neće zaustaviti. Opet odlučujem da ću biti sretna bez obzira na sve. Jer ipak, dogodilo mi se puno gorih stvari, uz koje sam naučila cijeniti i život i sreću. A i kada gledam što se ljudima svakodnevno događa, ne trebam se žaliti.
A i kako je Prasica rekla- nismo stvorene da tugujemo :)

Ništa me neće zaustaviti. Ništa.

Jesen.
Hladno.
Kiša.
List.
Žuto. Crveno. Smeđe.

Zašto ova jesen nije kao druge? Zašto ova jesen nije prepuna boja i zašto pečeni kesteni ne miriše kada hodam gradom?
I zašto su na svakom drugom kutu ljubavni parovi koji tako napasno izmjenjuju nježnosti i ta sranja? I zašto se osjećam blesavo kada sama skačem po lišću dok svi ostali samo idu svojim poslom? Zašto kiša nema svoju čar i zašto me samo živcira kada pada?
Šta se to dogodilo?


*I was scared, I was scared
Tired and underprepared
But I wait for you*

Da.


Htjela bih pisati o nečemu ali ipak ne. Ne želim da te stvari netko vidi. Ne želim da se krivo shvate.
I zašto se neke stvari mjenjaju, za koje sam mislila da će uvijek ostat iste?


Baj.

Proživljavam nedjelju u nadi da će novi vikend, i novi odmor doći što prije. Umorna bez razloga[izuzmimo školu]



when you cannot colt reality

theres a greater God in me

and if something breaks you

I'll bend reality

ana ne budi sama

manja od dlana na kojem ležiš

ana nebudi sama



its hard to be alone

when youre the only one home

when the midnight lamp is burning

were the whispers from your candle



kad kažeš da ne mariš

mi ćemo mariti za tebe

kad kažeš da ne vjeruješ

mi ćemo vjerovati za tebe



and if some words cant go through

we'll open the gates of tommorow

pray and sing for you



anne our friend

anne our friend

we can make it through

make it happen to be true



ana ne budi sama

manja od dlana na kojem ležiš

jer polako nestaje tama

ana nebudi sama



Da. Ana ne budi sama. Hvala Ti, Vam. <3

*Inače, Ana je u redu. Sada. I ne, ne da joj se pisati novi post.
Ne znam zašto me taj blog u zadnje vrijeme toliko iritira, prije mi je bio doživljaj ić nešto tu napisat. haha xD
*Ana ima užasno puno za učitii sad za 5 minuta se miče s kompa i ima maraton učenja. bljakfujmarš.
*Ana je razočarana u jednu osobu. I ne može vjerovat da je ona tako hladna i odvratna osoba, a ona ju je držala za prijateljicu.
*Ana hoće nove marte. Očajno smišlja kako ih se domoći. [a iss. nemrem stalnmo jedne nosit. xD]


Ehm. Vojim vas. Čuvajte se. <3

Neke se stvari ne zaboravljaju samo tako.
Neke riječi ne nestanu samo tako.
Neki postupci uvijek ostaju u pamćenju.